Čineći dobro nikog se ne bojiš

Šibenik je krasan dalmatinski grad krcat uzbudljivim sceničnim zakucima, trgovima i ulicama kakve bi poželio svaki scenograf. Stara gradska jezgra nastajala je između 11. i 15. stoljeća udruživši raskošne palače i jednostavne gradske kuće, gotičke šiljate lukove iznad prozora i ozbiljne uravnotežene renesansne portale. Hodajući ulicama pod neumoljivim sunčanim zrakama naišla sam na latinski natpis: Recte faciendo neminem timeas (koji je na pratećoj pločici preveden kao „Čineći dobro nikog se ne bojiš“, odnosno u knjizi Scripta latina in urbe Sebenico Deane Karađole Radovčić „Ako činiš pravo, ne boj se nikoga“) koji me je potaknuo na razmišljanje o sadašnjosti i budućnosti Međunarodnoga festivala djeteta.

Šibenske ulice i ove su godine bile kazališna pozornica / Izvor MDF ŠIBENIK

Iako temeljno dobra, koncepcija 59. međunarodnoga dječjeg festivala (MDF, 15–29. lipnja) ukazuje na nužnost promjena, ne samo zato što su se kazališni programi (barem u drugom dijelu festivala) povremeno pokazali neprimjereni djeci, već i zato jer je trenutak povoljan: mladi ravnatelj, glumac Jakov Bilić (1988), koji može oko sebe okupiti novu ekipu (izbornike pojedinih programa) i svima draga okrugla brojka sljedeće manifestacije (60. MDF). U monografiji tiskanoj u povodu 50. MDF-a zapisane su riječi dugogodišnjeg direktora Drage Putnikovića: „Festival je nikao 1958. godine, mimo državnog planiranja, inicijativom i angažiranjem nekolicine entuzijasta privrženih umjetnosti i djeci (…). Festival se prve godine predstavio kao kazališno-poetska manifestacija, a s vremenom je postao kulturna manifestacija polivalentnog, multimedijskog, ne samo prikazivačkog nego i stvaralački aktivnog tipa.“ Lijepo, suvislo i razložno u ideji, ali u praksi potreban je pomak.

Zanimljive radionice
i neobičan izbor predstava

Govoreći o Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku uglavnom govorimo o reprezentativnim (vidljivim) sadržajima poput predstava i izložbi, ali su za djecu, po mojem mišljenju, jednako važne, ako ne i važnije, radionice, kojih je ove godine bilo 31 za djecu i jedna za odgajatelje (za njih bi bilo dobro i više), sve začas popunjene. Ono što bi moglo biti dodatno zanimljivo, ne samo roditeljima i prijateljima, predstavljanja su rezultata polaznika radionica (u što sam se uvjerila na završnici radionice Kazališta sjena pod vodstvom Rije Trdina i njezinih asistentica) raspoređenih tako da ih se sve može pogledati. Za razliku od nekih drugih gradova koji se diče ljetnim festivalima, ali ih uporno guraju na marginu dajući prednost ugostiteljskim sadržajima, Šibenik je blizak svojem Festivalu djeteta (kako se nekada zvao) preko veselih uličnih zastavica koje su ove godine premrežile dodatne ulice (autori su djeca), radionicama za djecu po raznim zakrivenim trgovima i travnjacima, uličnim programima za djecu i odrasle (dodatni Noćni program) i dakako glavnim izvedbenim programima. Svake su se večeri u Hrvatskom narodnom kazalištu u Šibeniku i na Ljetnoj pozornici (između katedrale i gradske lože) mogle vidjeti kazališne predstave, a djeca su svojim prijevremenim odlaskom ili ostankom do završetka izvedbe neumoljivo (uglavnom posve točno) ocjenjivala.

Vesela dječja lica glavni su razlog opstanka festivala

Dakako, svaki izbor ovisi o ponuđenom materijalu i o profilu izbornika (rekli bismo o godini berbe i beraču), ali da ne spominjem imena, ove je godine izbor bio prilično – neobičan. Tim više što izbornici imaju mogućnost birati po vlastitu ukusu i one predstave koje nisu formalno prijavljene… Bilo je tu svega, od diznijevske poetike do predstava mračnih i odveć mračnih (tematski i doslovce), no najbolje su prolazile one u kojima su nastupala sama djeca (završnica s nastupom dramskog studija Učilišta Zagrebačkoga kazališta mladih). Koncert nazvan Djeca pjevaju Arsena s izvrsnim šibenskim dječjim zborovima Zdravo maleni i Cvrčak trebao bi postati konstantom MDF-a, jer djeca ne samo da su odlično pjevala (uz koreografiju), nego su, za razliku od nekih profesionalnih kazališnih nastupa, zračila entuzijazmom i ljubavlju za ono što rade. A pri spomenu Arsena (Dedić, pjesnik i svestrani glazbenik, 1938–2015), valja se podsjetiti da Šibenik ima još nekolicinu izvrsnih ljudi koji bi mogli postati zaštitnim znakom festivala, poput književnika Ive Brešana (1936–2017), inovatora Fausta Vrančića (1551–1617, bila bi dobrodošla suradnja s njegovim Memorijalnim centrom na nedalekom otoku Prviću) ili pjesnikinje Vesne Parun (1922–2010), u njezinoj bi se spomen-sobi u zlarinskom Muzeju mogle priređivati pjesničke radionice.

Djeca kritičari

Uostalom, više od mojih zapažanja govore tekstovi polaznika Novinarske radionice (NORA) u online-biltenu, gdje mladi kritičari, neopterećeni koristoljubljem, precizno iznose što im se sviđa, a što ne. Ne mogu odoljeti citatu (bez izmjena) iz teksta Franke Šupe (14) o sisačkoj predstavi Bu! Ili nešto strašno (tekst Petra Cicvarić, scena i kostimi Gotal Grgurač, igraju Sara Ipša, Peđa Gvozdić, ujedno redatelj, i Andro Damiš): „Kraj predstave kada su glumci jednostavno viknuli u publiku me malo razočaralo jer sam očekivala drugačiji završetak, no ljudi uvijek očekivaju nešto drugo pa se sa ovim krajem trebamo pomiriti kao i sa svim drugim u životu.“ Za razliku od pomirljive Franke, mislim da se baš ne treba pomiriti s lošim predstavama (kojih je ove godine bilo previše) i da treba težiti promišljenijem izboru. Na primjer, sudjelovanje Akademije za umjetnost i kulturu iz Osijeka. Sudjelovanje umjetničkih akademija iz raznih sredina jest doista izvrsna ideja, jer riječ je o novim poetikama i novim estetikama (možda publika stasala na zgodnim predstavama još nije dorasla, pa se zabavlja mobitelima, ali „vježba stvara majstora“), no možda bi valjalo dogovoriti da studenti u svojim ispitnim predstavama osmisle predstave upravo za MDF. Spomenutu osječku AUKOS pohađaju daroviti studenti (što se vidjelo u četiri predstave), no osim lutkarske predstave Orao među kokoškama (Matea Bušetinčan i Dorian Vrtačnik, duhovite lutke Lorne Kalezić) nijedna nije bila za djecu (čak i kada su im se svidjele, bilo je tu mnoštvo nedoumica). Stvaranjem lutkarskih predstava za odrasle mladi glumci-lutkari napokon demantiraju predrasudu da je kazalište lutaka isključivo namijenjeno djeci, ali ovo jest dječji festival…

Povećan broj dobrih predstava u kojima nastupaju djeca, pomniji izbor profesionalnih kazališnih predstava, razložniji izlagački likovni program, promoviranje vlastite kulturne baštine, primjeren program umjetničkih akademija, prikaz rezultata radionica i suradnja s okolnim dostupnim sredinama te discipliniranje publike moglo bi znatno poboljšati kvalitetu jedinstvenoga festivala. Mnoge je začudilo pomicanje termina ovogodišnjega festivala prema sredini lipnja (ne treba zaboraviti da Šibenik živi dvojni život – predsezonski i sezonski), no bez obzira na očite prednosti, povratak je na prijašnji termin nužan, jer ovisi o školskoj godini odnosno praznicima. Sve pomoćne nužne poslove obavljaju djeca (i tu bi odrasli mogli doći na poduku!), tako da bi bez njihova sudjelovanja festival legao i izdahnuo. Također valja analizirati i usporediti postignuća i htijenja odnosno dobivene rezultate i uloženu energiju (novac, znanje, volju) u fizici poznat pod nazivom stupanj iskorištenja ili koeficijent korisnosti – to može biti vrlo korisno, poučno i učinkovito.

Počela sam s latinskim natpisom na uličnom portalu u Ulici Jurja Dalmatinca, pa ću završiti izrekom koja se pripisuje Aristotelu: Amicus Plato, sed magis amica veritas (Drag mi je Platon, ali mi je draža istina), što bi u mojoj interpretaciji otprilike bilo: drag mi je MDF, pa bih voljela da bude bolji. Ili kako je to u gore spomenutoj monografiji rekao devetogodišnji Mateo: „Ja se u početku nisam baš snašao, ali sam se onda snašao.“ Pa ako se on snašao, snaći će se, vjerujem, i organizatori sljedećih izdanja MDF-a.